Na prostranstvima interneta više puta sam naletjela na ideju kako svoju sudbinu srećemo na cesti kojom smo krenuli kako bismo je izbjegli. Nisam nešto posebno praznovjerna, trudim se sebe i druge objašnjavati u terminima logike različitih teorija o razlozima ljudskog ponašanja i pri tome ne zaboravljati na slučajnosti i okolnosti koje ne prate nužno nekakav logičan slijed, pa svejedno kada sjedim sama sa svojim demonima znam pomisliti kako postoji nešto što se urotilo protiv mene, nešto nevidljivo i neopipljivo, a opet dovoljno snažno i čvrsto da me drži zarobljenicom pozicije u životu na kojoj radije ne bih bila.

Kao da mi je u natalnoj karti zapisano to da je sve poslije određene točke koju sam dosegla odraz toga što bih kruha preko pogače i da je moja sudbina ta da ostanem tu gdje jesam u određenim područjima života usprkos svom trudu i radu koji sam uložila kako bih promijenila poziciju.

A onda postoje i drugi citati poput „Čini se nemogućim sve dok to ne učiniš.“ i spoznaje da su se neka moja razmišljanja i ponašanja, koja su kroz ponavljanje u vremenu postala prirodna i dio mene, a prije nego što sam ih otkrila i prigrlila činila – nemogućima.

I čini mi se da je od svih ‘neprijatelja’ s kojima sam se susrela u životu najgori za mene bio upravo onaj kojeg uvijek nosim u sebi.

Odluke sažete u jednostavne misli poput „Ja nisam takva osoba, ja sam ovakva osoba.“ ili „Nije tako nešto za mene.“ koje su mi na prvu zvučale isključivo samouvjereno, i puno su mi pomogle u određivanju toga tko sam, u svom su ekstremu postale moj neprijatelj broj 1. Ponekada su takve misli itekako ograničavajuće.

Osim toga, neke vrlo važne stvari u životu koje nisam uspjela promijeniti niti pronaći način da s njima budem u miru izazivaju mi veliku patnju koja na momente poprimi oblik strašnog nestrpljenja.. i onda kada je rješenje tog problema bolno očito, kada je jasno kao dan kojim putem trebam krenuti, u meni se javi nestrpljivost malog djeteta koje zahtijeva da problem bude riješen odmah i sada.

Drugim riječima ili imam osjećaj da je moj problem jednostavno nerješiv ili me toliko preplavi količina onoga što bih trebala napraviti da mi se čini kako bi bilo bolje da u oba slučaja ostanem paralizirano sjediti.

Iako sam mislila da sam to davno nadrasla, čini mi se da se ponekad i dalje ljutim na sudbinu i ideju da naporno i dosljedno moram raditi kako bih imala nešto što mi se čini da je drugima poklonjeno. Revoltirana sam time da rješenje moga problema nije jednokratan čin nečega nakon čega bi kao magijom moj život postao bolji, a ja ne bih toliko patila.

No, činjenica je da neke stvari koje smatram važnima u životu nisu pozicija u životu na koju tek trebam stići nego način putovanja u avanturi zvanoj život. Da primjerice rješenje problema postavljanja granica nije jedan ozbiljan razgovor nego niz ovakvih ili onakvih poteza koje ću kroz ostatak života povlačiti kako bih o samoj sebi s opravdanjem mogla misliti da sam netko tko postavlja granice. Jedna lasta ne čini proljeće, a to što sam se za sebe zadnji put zauzela 2017. ne čini  me samopouzdanom osobom.

Frustrira me to, baš kao i činjenica da je moja fantazija o tome kako je moguće tako dobro očistiti stan da ga više nikada ne moram čistiti – samo fantazija.

Živcira me to što sam i takva i onakva osoba, što je na neki način podjednako lako i teško biti i takva i onakva. Što je potrebno puno vremena ponašati se onako kako bi nestao osjećaj da sam lažnjak i da samo glumim nešto što nisam.

Kada u tu kašu ubacim i ideju koju je tako lijepo prenesla u riječi jedna moja klijentica kada je govorila o stvarima za kojima potajno čezne „Nije za kravu sedlo.“ dobijem i cijeli kupus strahova da to nešto nije za mene, da to nešto ne zaslužujem, da ne smijem biti pohlepna, nerazumna i tražiti kruha preko pogače.

Ono što je istina je to da niti jedna važna stvar u mom životu i niti jedno rješenje nekog velikog problema nije bilo posljedica jednokratnog velikog čina. Čak i kada se činilo da se radi samo o prekidu odnosa i samo o davanju otkaza, čak i tada su u sjeni jednog velikog čina prethodili desetci ili stotine manjih i jednako važnih misli i ponašanja. Baš kao što je i za oporavak od prekida odnosa i pokretanje vlastitog posla bio potreban niz misli i odluka koje su tek uslijedile nakon onoga što se činilo kao grand finale.

Ako izuzmemo okolnosti koje se ponekada događaju na svoj nepredvidiv način bez obzira na to kako se ja pokušavala spremiti za njih i ako je zadovoljen preduvjet toga da barem donekle imam kontakt sa realnošću, čini mi se da je sudbina ono što samoj sebi svakodnevno šapućem da je sudbina i donosim odluke u skladu s onim što samoj sebi govorim da mogu i smijem očekivati od života.

Lijepo je kada ciljam na Mjesec pa završim u zvijezdama kada promašim, ali užasno je kad ciljam u crnu rupu jer upravo tamo uvijek i završim.

Sjećam se kada me jedan klijent u očaju pitao „Kako da joj dokažem da sam se promijenio, da uistinu držim do svoje riječi?“ nakon što je bivšoj djevojci obećao da će od sada držati do svoje riječi i više je neće kontaktirati – odgovorila sam mu da mislim da se nije zapravo promijenio ako je ima potrebu uvjeravati da se promijenio kroz kršenje dogovora o ne-kontaktiranju. Rekla sam mu da je dao obećanje koje može ispuniti samo time da se ponaša onako kako je rekao da će se ponašati i ako on sam za sebe može pronaći vrijednost u tome.

Da bi održao obećanje koje je dao ženi za koju kaže da mu je do nje stalo, morao je u sebi pronaći razlog da i dalje ustraje u tome svaki puta kada joj se poželi javiti. Radi se o jednoj odluci koja da bi bila sprovedena u djelo mora biti popraćena nizom ponašanja za koje neće dobiti baš ništa osim ideje da je on sada čovjek koji drži do svoje riječi.

Ta djevojka je, čini se, za njega izgubljena.. ali možda neki novi odnos u koji tek treba ući ne mora u budućnosti biti izgubljen zbog toga što će on gaziti svoju riječ.

Moja sudbina  je ono što samoj sebi svakodnevno šapućem da je sudbina i moja  sudbina su odluke u skladu s onim što samoj sebi govorim da mogu i smijem očekivati od života. A prava pitanja su: usudim li se šaputati o većim i zdravijim stvarima i jesam li spremna ulagati vrijeme i energiju u dosljednost u tim šaputanjima kao i odlukama i ponašanjima koji će iz šaputanja proizaći?

 

Komentiraj, znaš da želiš ;)