“I onda je ona, nakon svega što sam ti do sada ispričao, ostavila mene. ONA JE OSTAVILA MENE, a ja sam taj koji se mjesecima pitao treba li otići i potom ostajao trudeći se oko našeg odnosa. ONA JE PREKINULA SA MNOM, nakon svega što je učinila. Imam osjećaj da bih u ovome trenutku bio mirniji da sam ja ostavio nju, da sam ja onaj koji je rekao DOSTA, da sam ja onaj koji je ovaj put POBIJEDIO.”

Zvučiš kao da se osjećaš poraženo, prevareno, kao da si izgubio jer je ona povukla potez prije tebe. Ali evo, meni se čini da kod prekida nema pobjednika. Osim ako ti uopće nije bilo stalo do neke osobe, pri čemu se postavlja pitanje zašto si uopće bio onda njezin partner, ljubavnik, prijatelj; osim ako se ne radi o nekim ekstremnim situacijama i ponašanjima; zlostavljanju – obje strane nešto gube. Kako je moguće prekinuti odnos koji nam je važan, a da se pri tome ne osjećamo barem malo loše? Ima li uistinu prilikom prekidanja s osobama koje smo voljeli, a možda ih još uvijek i volimo, kojima smo vjerovali, o kojima smo maštali i sanjali o njima – pobjednika?

No, s druge strane možda zapravo ne govoriš o pobjedi, možda govoriš o preuzimanju odgovornosti, ali se nespretno izražavaš. Iskreno vjerujem da nema pobjednika u prekidima, ali da ima nešto u tome da preuzmem odgovornost za ono što se događa u odnosima neovisno govorimo li o početku, sredini ili u nekim situacijama – kraju. Da pokušam nešto učiniti da doprinesem njihovom boljitku ili da se maknem iz njih ako sam procijenila da je tako ispravno. Nema prevelike kratkoročne sreće u prekidu, ali je itekako moguće jačati osjećaj da slušamo sami sebe, da se brinemo o sebi i da povlačimo poteze za koje vjerujemo da su dobri i ispravni za nas.

  • crtica s psihoterapijske seanse

1 Comment

Odgovori na mimi Otkaži odgovor