Nakon [potresa, odnosno,] prve, prirodne katastrofe, potrebno je platiti cijenu druge katastrofe koja je psihološke prirode.
German Casas Nieto
Prošlotjedni potres traumatičan je događaj koji je predstavljao realnu prijetnju za naš život i život naših voljenih. To je događaj koji je u većini nas izazvao nekakvu reakciju koja se smatra normalnom reakcijom u nenormalnim okolnostima. Inicijalne reakcije na katastrofu mogu uključivati šok, nevjericu, strah, probleme s usnivanjem, noćne more i preokupiranost onime što se dogodilo.
Učestali manji potresi podsjetnik su na strah koji smo iskusili tijekom velikog potresa koji sa sobom donose pitanje „Je li ovo ‘samo’ tremor ili novi veliki potres?“. Mnogi od nas će opet, kao i nakon potresa u ožujku prošle godine, kroz naredni period vremena biti osjetljiviji, reagirati na zvukove i na druge znakove da se radi o novome potresu, spavat ćemo odjeveni u dnevnom boravku spremni da istrčimo van.
Ono što potres izdvaja od ostalih prirodnih katastrofa (primjerice vulkana ili tornada) je to da prije potresa nema upozorenja. Ovisno o tome koje su posljedice potresa, je li se dogodio tijekom dana ili noći, jesmo li bili u toaletu, spavali ili bili spremni za odlazak na posao, kako se generalno osjećamo i nosimo sa stresom – ostavit će na nama različite posljedice, a oporavak je često dug i povezan sa time koliko dugo traju podrhtavanja, o pomoći koju kao unesrećeni primamo dok opasnost još traje i nakon nje, odnosno, o brzini reakcije, o osiguravanju osnovnih uvjeta za preživljavanje, rekonstrukciji oštećenoga ili srušenoga i u konačnici proradi emocija.
Prošlotjedni potres i njegove posljedice su same po sebi traumatične za veliki broj ljudi, a ako u priču ubacimo činjenicu da već 10 mjeseci živimo pod velom pandemije korona virusa i da smo pred 10 mjeseci već iskusili potres od kojega se još oporavljamo, postaje jasna ideja da ćemo se, ovisno o individualnim razlikama, oporavljati dug period vremena i da proces istinskog opravka još niti ne može početi jer je pandemija još uvijek tu, posve stvarna, kao što su stvarna i svakodnevna podrhtavanja, kao što je stvarna ideja da se u proteklih godinu dana dogodilo mnogo stvari koje su same po sebi malo vjerojatne i koje za sobom ostavljaju misli poput „Što bi se moglo dogoditi sljedeće? Nakon ovakve godine se čini da su sve opcije otvorene.“
Ono što mnogima od nas predstavlja utjehu i donosi nadu je nevjerojatno brza i organizirana reakcija velikog broja ljudi koji su reagirali nakon potresa, krenuvši od prikupljanja hrane, novca, doniranja ili posuđivanja kamp ili montažnih kućica kao i pružanja psihološke podrške.
Odgovor na pitanje kako se nositi sa strahom kao neminovnom posljedicom svega što nam se dogodilo proteklih godinu dana počinje s time da se mi sa tim strahom već nosimo na ovaj ili onaj način. Mi živimo s njime te on nekima od nas pada lakše, a nekima teže.
Stoga je možda bolje pitanje kako se učinkovitije nositi sa strahom i što možemo učiniti da bi nam unutar postojećih okolnosti, na koje na žalost ne možemo utjecati, bilo bolje. Prvi korak je oprostiti si što se sa strahom ne nosimo onako kako bismo željeli, to što nismo neustrašivi, to što nam teško padaju promjene koje su nas zadesile i neizvjesnost koja nam visi nad glavom. A sljedeći korak bi bio usmjeravanje na ono što jest pod našom kontrolom. Primjerice, zadržati strukturu dana, voditi računa o tome da imamo redovite obroke, da vodimo računa o osobnoj higijeni i tome da se naspavamo ukoliko uopće možemo zaspati uslijed podrhtavanja i/ili straha od novih podrhtavanja. Također, možemo pripremiti torbu s najnužnijim potrepštinama i držati je pored vrata za eventualni budući potres, pronaći način na koji ćemo se zaokupiti i/ili umiriti, primjerice kroz sport, tehnike relaksacije, pisanje, crtanje, razgovor ili knjigu.
Ukoliko strah i/ili ostale posljedice otežavaju naše svakodnevno funkcioniranje – potražite psihološku pomoć bilo kroz kanale organizirane besplatne psihološke pomoći, bilo kroz kontaktiranje psihijatra. Prava je šteta trpjeti više nego što je potrebno posebno uza sve dostupne konstruktivne načine na koje je moguće potražiti prijeko potrebnu stručnu podršku.
U situacijama poput ove kada se na horizontu ne nazire kraj nedaćama, kada se čini da će ovako biti zauvijek, kada strahujemo od svih ostalih stvari koje bi se mogle dogoditi važno je fokusirati se na dan koji je pred nama i ne odlaziti predaleko u budućnost. Također, dobro je prisjetiti se svega što smo kao ljudska vrsta prošli, preživjeli to i u konačnici narasli.
Pingback: Što je potres potresao u meni i kako si pomoći? - Iva Zaimović