Očajavanje je često emocionalno iskustvo i svi smo tijekom teških perioda života osjećali očaj vezano uz školovanje, posao, financije, događaje na svjetskoj razini te romantične, prijateljske i druge odnose. Očajavanje s vremenom prolazi i život se nastavlja dalje, sve do sljedeće krize.
Kada očajavanje ne prolazi nego se umjesto toga produbljuje, smješta negdje duboko u nama, preuzima kontrolu, postaje kronično i umanjuje kvalitetu našeg života i sprečava nas u postizanju naših ciljeva, žudnji i ostvarenju snova, tada govorimo o patološkom ili kliničkom očajavanju.
Kliničko očajavanje može se konceptualizirati kao duboko egzistencijalno beznađe, bespomoćnost, nemoć i pesimizam vezan uz svijet koji nas okružuje kao i našu budućnost. Radi se o dubokom obeshrabrenju i gubitku vjere u vlastitu sposobnost da kreiramo zadovoljavajuću budućnost za sebe i pronađemo smisao, ispunjenje i sreću. Ono što se događa u nama je da imamo osjećaj da nema smisla aktivirati se i trošiti vrijeme i energiju na promjenu bilo čega jer je naša crna budućnost uklesana u kamen.
Neki autori je nazivaju krizom duha ili spiritualnom krizom napominjući kako neki ljudi utjehu, nadu i smisao uspijevaju pronaći u religiji, no postavlja se pitanje što je s onima koji se jednostavno ne pronalaze u tome. Viktor Frankl, autoritet u području očajavanja i potrage za smislom, smatrao je kako je očajavanje patnja koja nema smisla i da je potrebno pronaći smisao ili racionalizaciju uzroka naše patnje kako bismo mogli nastaviti dalje.
Čini se kako je i u slučaju očajavanja, kao i drugih problema s kojima bismo se tijekom života mogli suočiti, nekakva najgora solucija negiranje problema. Kako je Jung svojedobno rekao „Ne možemo promijeniti ništa ako to prvo ne prihvatimo.“
Prihvaćanje ideje da očajavamo, odnosno, svjesno ostajanje u trenutku u osjećaju patnje ne znači da se mirimo s idejom da ćemo ostati tu gdje jesmo zauvijek. Baš suprotno, osvještavanje dubine problema koji nas prati kroz život nužan je preduvjet da se odvažimo nešto učiniti po tom pitanju.
Osim mogućeg i ponekada potrebnog posjeta psihijatru i farmakoterapije koja može pomoći da zaustavimo krivulju pada i da se osjećamo bolje, često postoji potreba i za nekakvim dubljim i temeljitijim oblikom rada na sebi kako bismo pronašli uzroke očajavanja i u nekom trenutku ih u potpunosti nadišli – barem do očajanja koji nosi sljedeća kriza.
Kod očajavanja nam teško pada i moguća ogorčenost koja obično proizlazi iz potisnute ljutnje ili bijesa prema tome koliko je život prema nama bio nepravedan i osjećaja bespomoćnosti da bilo što promijenimo. U kontekstu očajavanja spominje se ideja da se ono javlja u trenucima kada nemamo hrabrosti zakoračiti naprijed i u potpunosti prihvatiti sebe, a otišli smo predaleko da bismo mogli ponovno biti osoba koja smo prije bili. Neki autori smatraju kako bismo energiju za potreban korak naprijed mogli crpiti iz osvještavanja potisnute ljutnje zbog nepravde koju smo doživjeli, osvještavanja ideje da sada više nismo bespomoćni i usmjeravanja te energije prema nečem konstruktivnom.
Ono što nam, čini se, najviše treba u situacijama obeshrabrenosti svijetom i vlastitom sposobnošću da utječemo na njega upravo je hrabrost da zakoračimo u nepoznato usprkos nesigurnosti i u tome nam od iznimne pomoći može biti stručna osoba koja istovremeno može držati u rukama sav jad, beznađe i bespomoćnost, ali i nadu da ćemo se maknuti s ovoga mjesta kada za to budemo spremni.
Hrabrost nije odsustvo straha, hrabrost je kad činimo nešto usprkos tome što se bojimo. Možda nadilaženje očajavanja ponekada zahtijeva da pod stručnim nadzorom, ukoliko je potrebno, idemo hrabro dalje, malo po malo, korak po korak, čak i onda kada imamo osjećaj da ništa od toga što radimo nema smisla. Možda je očajavanje nešto oko čega ponekada ‘jednostavno’ trebamo biti strpljivi sami sa sobom, nešto što trebamo odtolerirati, pustiti da nas preplavi, nauči onome što trebamo znati i prođe.
Moram priznati da iako sam osobno često posezala za idejama Viktora Frankla koje bi mi znale donijeti trenutno olakšanje, da mi u trenucima očajavanja nije bilo prihvatljivo govoriti samoj sebi da su se neke stvari u životu morale dogoditi jer inače ne bih bila ono što jesam jer iskreno vjerujem da je moguće biti okej osoba bez traumatičnih iskustava. Ono što mi je s druge strane dalo nadu je ideja da se kroz pakao može proći. Da to može biti jedna od stanica u mom životu, ali da ne moram tu ostati.
Ne moram patiti cijeli svoj život. Ne moram ostati u paklu.
I iako nisam odabrala ovaj besmisleni pakao (jer istinski vjerujem da moj život nije TREBAO biti takav kakav je bio) kroz koji prolazim – mogu odabrati svoj odgovor – stajati na mjestu ili kako je rekao Winston Churchill nastaviti koračati dok oko mene sijevaju paklene vatre.
Jedna potencijalno korisna perspektiva gledanja na očajavanje je to da je očajavanje prema svojoj definiciji kognitivna distorzija/ pristranost koja se naziva proricanjem budućnosti u kombinaciji s katastrofiziranjem. Kognitivne distorzije ne možemo spriječiti, ali možemo nastojati prepoznati te misli i potruditi se usmjeriti ih na konstruktivniji put. Dobro se prisjetiti toga da nitko od nas nema čarobnu kuglu i da nam je u realnosti do sada mnogo toga što nam je isprva djelovalo nemogućim ipak pošlo za rukom.
Kako kaže internetska mudrost – djeluje nemogućim sve dok to ne učiniš.
Možda kod potrage za hrabrošću, ili nadom da ima smisla zakoračiti u nepoznato makar je ishod neizvjestan, nije toliko problem pronaći nešto novo, nego otpustiti ono staro. Možda se radi ‘tek’ o preusmjeravanju fokusa, kojeg je prvo potrebno odlijepiti od onog što nam više ne koristi i donosi toliko boli.
Što misliš, što bi se dogodilo kada bi žar tvoje vjere da ti to možeš bio jednak žaru očajavanja? Gdje bi ti bio kraj?
Prolazak kroz ovaj bolan proces djeluje poput umiranja nečeg starog što više nema svrhu i rođenja nečeg novog, a očajavanje je produkt produžene trudnoće i bolnog poroda nečega što možda jest dobro, ali je nama nepoznato i teško prihvatljivo. S druge strane, izbjegavanje i poricanje očajavanja ili preveliki pritisak uranjanja u očajavanje prije spremnosti da se ponovno rodimo, može nas još i više obeshrabriti. Ključno je pratiti sebe, i/ili pronaći terapeuta koji će pratiti i podržati naš tempo u prihvaćanju novih dijelova sebe.
Literatura:
Diamond, S.A. (2011). Psychotherapy and Spirituality in the Treatment of Depression.
Schreiner, M. (2017). Despair Is a Sedative.