Ne znam točno kada, vjerojatno tijekom studija psihologije, objeručke sam prihvatila ideju da se kvalitetnom komunikacijom mogu riješiti svi problemi koji bi se mogli pojaviti u međuljudskim odnosima. Duboko sam vjerovala da su vještine jasnog verbaliziranja onoga što me muči ili što bih željela u odnosu i mogućnost da zbilja čujem i uvažim drugu stranu – magičan način rješavanja.. pa svega.
No, ideja da je razgovorom moguće riješiti baš SVE probleme sa SVIMA donijela je sa sobom i neke neočekivane poteškoće. Konkretnije, donijela je sa sobom zlatni kavez očekivanja prema meni samoj. Da bih održala sliku nekoga tko je uvijek spreman rješavati probleme i ne bježi od dubokih tema – u konfliktnim ili nejasnim situacijama osjećala bih snažan poriv da beskrajno razgovaram o problemima. Naglašavam riječ poriv jer to što sam osjećala u nekim odnosima bilo je tako snažno i silovito da sam imala dojam da nemam drugog izbora nego riješiti problem i razlikujem taj osjećaj od racionalne odrasle odluke da započnem dijalog o problemu.
Da sam ‘to’ nešto ‘samo’ malo drugačije sročila, da sam ‘samo’ šutjela umjesto da sam govorila.. da ‘samo’ nisam tako nesposobna – sve bi bilo potpuno drugačije.
U stvarnosti se mnogo puta radilo o tome da sam inzistirala na razgovorima u kojima zapravo nisam željela sudjelovati, sa ljudima koji su me toliko puta povrijedili, a možda i ja njih, da zapravo nisam s njima više željela odnos i istovremeno kao da nisam mogla odustati od vlastitog ideala da stvari moraju biti riješene. Da MI moramo biti dobro.
Ili nećemo. Ako to ne želim ja i/ili druga osoba, nećemo se sporazumjeti i to je sasvim u redu. Svrha mog postojanja nije da me svi ljudi na ovome svijetu razumiju i prihvaćaju, niti je to svrha drugih.
Mislim da sam dugo podcjenjivala druge, gledala ih s visoka, misleći kako ja bolje od njih znam što je za njih dobro i istovremeno njihova neprikladna ponašanja opravdavala idejom da oni ni ne znaju što rade, da je zato u redu da prijeđem preko toga i pokažem im bolji put.
Mislim da sam dugo svoja neprikladna ponašanja opravdavala svojim idealima koji su to što jesu – ideali – nešto prema čemu bih trebala težiti uz shvaćanje da svako pravilo u međuljudskim odnosima s kojim sam se do sada susrela ima svoje iznimke.
Ne želimo riješiti problem.
Ne želim rješavati neke probleme s nekim ljudima.
Čini li me to zlom osobom?
Odgovor ovisi o tome koga se pita, a ako se pita mene – mislim da me to ne čini zlom osobom niti da tuđe odbijanje rješavanja problema te ljude čini lošim osobama.
Imaju pravo na to.
A imam ga i ja <3
Potpuno se slažem sa vama.Komunikacija je najbitnija.Bez komunikacije nema ništa.Ima razno zarnih osoba.Neki jednostavno malo komuniciraju,neki ne znaju komunicirati ili ne žele…U svakom slučaju komunikacija se uči,naravno ako to želimo.Sve ovisi o nama samima.Sami puno toga u životu odlučujemo,naravno na neke situacije ne možemo utjecati ili djelovati.Najveci je problem kad osoba nije svjesna da nešto mijenja kod sebe ili da treba raditi na sebi.To je već problem.Na žalost mislim da je današnje društvo u jednoj velikoj psihozi.Kako pomoći,jako teško.
Lijep pozdra
Ne možemo sa svakom osobom riješiti problem,odmaknuti se, odustati, da bilo bi najbolje,ali onda jesam li ja to loša osoba? Pitam li se to ja? Možda pna druga osoba ni ne razmišlja o tome.
Možemo li baš svima biti dragi i trebamo li?
Marija