„Closure je mit. Način na koji ljudi izlaze iz tvojeg života, na koji prekidaju odnose s tobom je svo zaokruživanje koje ti je potrebno. Jasnoća leži u postupcima, a ne riječima.“

nepoznati autor

Puštanje nečega što nam je važno može biti teško i mnogi od nas traže način kako zaokružiti priču jer nam se čini da je upravo zaokruživanje priče ono što će nam pomoći. Tu potrebu ne osjećamo samo kada završe odnosi. Smrt bliske osobe, gubitak posla, statusa, promjene u ulogama ili dotadašnjem načinu života samo su neki primjeri bolnih situacija s kojima se suočavamo tijekom života.

Kada nastojimo zaokružiti priču ili kada tražimo closure mi zapravo tražimo odgovor na pitanje zašto se nešto dogodilo i koje je značenje toga što se dogodilo u nadi da će odgovor umanjiti neugodne emocije. Kao da slažemo puzzle onoga što se, primjerice, u odnosu događalo preispitujući važnost svakog djelića slagalice.

Tko je kome što rekao?

Jesam li kriva ja ili je kriv on?

Zašto on to radi?

Što to sve govori o meni?

Closure postižemo onda kada priču posložimo na način da s njom možemo mirno živjeti, odnosno, da više u nama ne izaziva intenzivne emocije. U slučaju prekida odnosa to može biti istraživanje što smo mogli učiniti mudrije, opraštanje samima sebi što to nismo činili i shvaćanje da i naši partneri snose dio odgovornosti. Zatvaranje priče uključuje ponovno otkrivanje sebe i novog načina gledanja na svijet što se često odražava u tome da imamo osjećaj da s dobi ipak mudrije biramo prijatelje i partnere i da se nekako konstruktivnije nosimo sa životnim krizama.

Ono prema čemu se značajno razlikujemo jedni od drugih je stupanj naglašenosti potrebe da zaokružimo priču kako bismo je ostavili iza sebe jer se razlikujemo i prema tome što nam znači puštanje, primjerice, starog odnosa.

Neki od nas izbjegavaju zaokruživanje pod svaku cijenu jer se ne želimo osjećati krivima i odbačenima. Neizvjesnost ideje što se zapravo dogodilo ima svoje prednosti jer imamo osjećaj da će onog trenutka kada se odlučimo za neko objašnjenje, to objašnjenje postati subjektom vlastite i tuđe kritike.

Kako prihvatiti da smo očito mogli bolje, a nismo?

Kako si oprostiti neke stvari koje smo činili ili dopuštali drugima da nam čine?

„Ako zbilja želiš zaokružiti priču, u jednom trenutku moraš zatvoriti vrata.“

Jacki Wells Wunderlin

Ponekada nam se čini da očajnički tražimo closure, a da zapravo bježimo od njega vraćajući naizgled po još neki djelić informacije za koji imamo osjećaj da je presudan kako bi pakao završio. Ono po što se vraćamo nije closure jer ga zapravo ni ne želimo. Ponekada smo toliko nesigurni u sebe ili toliko usamljeni ili toliko prestrašeni da samo želimo potvrdu ili sigurnost.

Početak zaokruživanja priče je želja da zaokružimo priču jer da bi nam bilo bolje, prvo moramo željeti da nam bude bolje.

„dozvoli si

pronaći mir

u isprici koja nikada neće doći…

a čak i da dođe,

ne bi bila dovoljna,

i ne bi predstavljala ključ tvog iscjeljenja

butterflies rising

Ono što je jednoj osobi valjano objašnjenje ne mora biti i drugoj, kao što nemamo niti iste motive zaokruživanja. Neki od nas traže priču koja je zaokružena na način da mi nismo ni za što odgovorni, a drugi traže priču koja je zaokružena na način da smo odgovorniji nego što jesmo – nastojeći tako povećati osjećaj kontrole nad situacijom i ta dva pristupa se značajno razlikuju od onog u kojem želimo vidjeti što možemo naučiti iz ove situacije kako je više ne bismo ponavljali.

Ono što nas često drži ukopanima na mjestu je nastojanje da razumijemo drugu osobu – zašto je radila to što je radila i moderan pristup okončavanja odnosa gdje samo nestajemo onog trenutka kada poželimo završiti odnos. Ono čega se u tim trenucima teško prisjećamo je da smo mi odgovorni za zaokruživanje i puštanje. Je li ponekada lakše nastaviti dalje kada znamo što se dogodilo – jest, no, na žalost nisu svi voljni podariti odgovore, a čak i kada nam ih nude ne možemo nikada sa sigurnošću znati jesu li iskreni i jesu li dovoljno samosvjesni da nam daju dublji odgovor.

Ono od čega možemo krenuti je da preuzmemo odgovornost za vlastite postupke i objasnimo tuđe najbolje što možemo. Ono što bi mogao biti protuargument na ovu ideju je pitanje naše objektivnosti u objašnjavanju, no ne treba zaboraviti da nam je objektivno – objektivno u odnosima uglavnom nedohvatljivo i da je ponekada najbolje što možemo učiniti je da pucamo prema Mjesecu, pa ako fulamo – i dalje idemo prema zvijezdama.

Praktična vježba koju često radim s klijentima koji prolaze bolne prekide je da napišu sami sebi pismo iz perspektive partnera u kojem sami sebi objašnjavaju što se dogodio, primjer takvog pisma je Namjerno sam te povrijedio, a onda da odgovore na to pismo, naravno ne šaljući ga bivšem partneru.

Ono na što često podsjećam klijente, a i samu sebe, je da je zaokruživanje nešto što dolazi kroz rad na sebi i s vremenskim odmakom. Kako u par tjedana ili par mjeseci zaokružiti nešto što je trajalo godinama?

Važno pitanje je i što nama znači zaokružiti priču?

Znači li to obezvrijediti osobu s kojom smo bili i pretvarati se da taj odnos ništa nije značio? Nije li to tek potiskivanje i poricanje i kako će se ono prelomiti na sljedeći odnos koji ćemo imati?

Ponekada zaokružiti priču znači živjeti s tim da ne znamo i da ćemo možda umrijeti i nikada ne saznati i da je to isto u redu, da to ne znači da nismo pustili ili nastavili dalje sa životom. Životi nam mogu ići željenim tokom makar se ponekada zapitali „A što se tu stvarno dogodilo?“ ili „Zašto?“

„Closure mi nije podario on. Ne. Priču je zaokružilo to što sam duboko u sebi znala da sam učinila sve što sam mogla. Da sam za njega činila nemoguće. Da sam pristajala i na više od kompromisa, da sam postala drugačija osoba i da to nije bilo dovoljno. Završetak mi nije dao on. Ne. Priču je zaokružilo shvaćanje da nisu svi za svakoga, a on i ja nismo jedno za drugo.“

Cici B.

Komentiraj, znaš da želiš ;)