„Ako mogu ja, možeš i ti!“ ili možda ipak ne?

Frazu „Ako mogu ja, možeš i ti!“ najčešće koristimo u kontekstu motiviranja druge osobe ili drugih ljudi na način da osoba koja izgovara tu frazu u određenoj mjeri umanjuje vrijednost vlastitog postignuća govoreći da ako ‘to nešto’ ona kao ‘takva obična svakodnevna osoba’ može postići, sigurno to može i druga osoba.

Na najopćenitijoj razini fraza polazi od pretpostavke jednakosti i ideje da ako se dovoljno potrudimo, budemo dovoljno samo-disciplinirani i uporni, da možemo postići što god smo zamislili.

Iako na prvu može zvučati motivirajuće, zbog pretjerane generalizacije i pojednostavljivanja, može nas dovesti u poziciju da se upustimo u nešto što ne želimo, ali eto možemo ili skrivati poruku da nešto nemamo ili nismo postigli jer se nismo dovoljno potrudili ili sa nama jednostavno nešto ne valja.

U prvome slučaju postoji mogućnost da žrtvujemo stvari koje su nam bitne radi stvari koje iako možemo, zapravo ne želimo ili nam jednostavno nisu dovoljno važne. Ponekada ne želimo iste stvari kao i drugi ljudi, a ponekada ih ne želimo u isto vrijeme kada ih žele drugi što nikako ne znači da s nama nešto ne valja.

U drugome slučaju možda zanemarujemo vrlo različite životne pozicije iz kojih krećemo mi kao osobe koje se pokušavaju motivirati i osobe koje nas pokušavaju motivirati. Na žalost, i dalje živimo u svijetu u kojem se ne rađamo i ne živimo u jednakim uvjetima s istim privilegijama i resursima na raspolaganju što može značiti da neke stvari jednostavno ne možemo jer nemamo iste startne pozicije i resurse, ili možemo samo će nam za to trebati više vremena i/ili ćemo do toga doći na drugačiji način.

Iako na prvu zvuči skromno i ponizno, ta fraza može iza sebe skrivati i lažnu skromnost, a možda i aroganciju na način da osoba koja naizgled pokušava motivirati zapravo pokušava reći nešto od sljedećeg

„Ako ja to mogu, zar to ne bi trebala moći i ti? Samo kažem i pitam se što ne valja s tobom?“

„Ako to ne možeš, onda s tobom sigurno nešto ne valja, a isto vrijedi ako možeš, a ne želiš. Zašto to netko ne bi želio i/ili zašto to netko ne bi mogao?“

„Ako mogu ja, onda MORAŠ i ti jer ću ništa drugo ne bi bilo pošteno u mome sustavu uvjerenja. Ako budeš, svojim odabirom ćeš potvrditi moj odabir.“

pri čemu je motivacijskom govorniku manje stalo do toga da uistinu pomogne drugoj osobi, uzimajući u obzir njezinu osobnost, okolnosti i želje, a više mu je stalo do toga da opravda svoje izbore, da na tuđu štetu podigne vlastiti osjećaj vrijednosti ili natjera drugu osobu da napravi nešto što inače ne bi.

Još jedna od potencijalnih opasnosti je i ta da motivator kroz umanjivanje vlastitog postignuća („Ako ja to mogu, svi to mogu.“) poveća strah od neuspjeha kod osobe koju pokušava motivirati („Što ako ne uspijem, a svi drugi u tome uspijevaju ili ako je sve to svima drugima jednostavno i lako?“). Ako osoba u tome ne uspije može se osjećati posramljeno, nesposobno i glupo.

„Jedno je ispirirati se nekime tko je učinio velike stvari, ali prečesto te osobe koristimo kao primjere kakvi bismo MORALI biti,  postavljamo pred sebe nerealne ciljeve te se okrutno kažnjavamo ako ih ne uspijemo ostvariti.“

Chris Ashworth

Kako se nositi s neželjenim „Ako mogu ja, možeš i ti.“ porukama?

„Prva stvar koju moraš shvatiti o meni je da ja nisam ti, a poslije će sve imati puno više smisla.“

nepoznati autor

Nošenje s neželjenim „Ako mogu ja, možeš i ti.“ olakšava pozicija u kojoj smo na relativnome miru s time što nešto možda i možemo, ali zapravo ne želimo jer ćemo se u tom slučaju zahvaliti motivacijskom govorniku „Hvala ti što brineš za mene/ vjeruješ u mene…“ i nastaviti svojim putem ili ako je netko uporniji uzvratiti s „Mogu, ali ne želim.“

No, ako mi nismo sigurni što želimo, ako mislimo da bismo ‘trebali nešto’ samo zato što drugi tako kažu ili rade, ili iz bilo kojeg razloga nismo mirni sa svojim odabirima – tada se možemo uplesti u objašnjavanja i pojašnjavanja i osjećati se krivima i posramljenima i kao da se samo izgovaramo.

Možda bi za nas bilo korisno razmotriti što nas točno smeta, osim činjenice da nam netko nešto nameće, što bi moglo ukazati na potencijalnu slijepu točku koje do sada nismo bili svjesni. Možda otkrije dio nas na kojemu bismo mogli poraditi.

Može li fraza „Ako mogu ja, možeš i ti.“ biti korisna?

Ako je suditi prema nekoliko recenzija knjige „If I can do it, you can too“ – knjiga iza ovog naziva za neke je čitatelje bila vrlo inspirativna, ali treba uzeti u obzir da čitatelji nisu pročitali samo naslov, nego i ostatak knjige (nisam čitala knjigu).

Drugim riječima, moguće da te riječi budu motivirajuće ali ovisi o tome tko ih izgovara, o čemu se razgovara i o okolnostima.

Prava osoba je ona koju ćemo doživjeti dovoljno sličnom sebi i dovoljno važnom da joj povjerujemo, dozvolimo da nam njeno mišljenje nešto znači i da nas u konačnici inspirira svojim riječima što u pravilu znači da je ta fraza tek još jedna od misli koju nam je motivator uputio, a ne glavna poruka kao što je to najčešće situacija na društvenim medijima.

U tom kontekstu, ako nekoga želimo motivirati, bilo bi dobro provjeriti treba li toj osobi motivacijski govor ili možda uho za slušanje i rame za plakanje, a ako joj je potreban motivacijski govor pokušati pronaći snage, vrline i vještine koje su nam zajedničke i istaknuti ono što osoba već ima.

Prave okolnosti su one u kojima je fraza izrečena u kontekstu onoga što je osobi važno i što bi željela i u kojima osoba ima resurse i vještine koje su potrebne da bi došla do cilja ili zna kako doći do resursa i gdje i kako naučiti vještine koje su joj potrebne. Moguće je da ta fraza onda više bude vjetar u leđa koji je potreban osobi da se konačno odvaži krenuti u smjeru kojim želi ići, a manje iskra koja je upalila vatru.

Drugim riječima, fraza je često sama po sebi beskorisna, osim možda da izazove osjećaje srama i krivnje, jer je mnogo važniji odnos koji imamo s osobom kojoj bismo željeli pomoći, znanje o tome treba li joj motivacijski govor ili nešto drugo i u konačnici isticanje onoga što već osoba ima i od čega može krenuti.