Jako volim citate na društvenim mrežama. Volim ih čitati, spremati u poseban folder na mobitelu neke koje posebno rezoniraju sa mnom i volim ih izrađivati za svoju stranicu.
No, tijekom proteklih šest godina gdje sam početno vrlo redovito, a kasnije spletom okolnosti neredovito, izrađivala i objavljivala citate, znala sam se zapitati je’l to što ja radim uopće ima smisla? Mislim sad ja tu stavljam tuđe rečenice i misli, objavljujem ih i kao ljudi ih čitaju i šta s tim?
Ono, ja prva vidim super citat, pogodi me ravno strelicom u dušu, spremim ga u folder i aj bok.
No, zapravo kad malo bolje promislim, doslovno sam kao oblik marketinga odabrala nešto zbog čega tražim citate, vadim ih iz knjiga i tekstova koje čitam, opetovano prolazim kroz njih, prevodim ih i zapisujem. A posljednjih nekoliko godina primjećujem da nisam sama u čitanju i spremanju i ponovnom vraćanju na njih.
Je’l mi ijedan citat sam po sebi promijenio život?
Ne.
Hoće li mi neki citat u budućnosti iz temelja promijeniti život?
Apsolutno ne vjerujem.
Je li mi korisno kada u situaciji gdje me preplavi anksioznost naleti citat kao „Diši.“, „I to će proći.“, „Every wall is a door.“?
Je, korisno mi je i ponekada bude baš ono zbog čega se počnem prisjećati svih alata koje mogu u takvim situacijama koristiti. Kao da mi ponude drugačiju perpektivu na koju sam zaboravila.
Osim toga, kao da je kroz posljednjih šest godina iz tih citata proizašlo mnogo inspiracije, mnogo pročitanih knjiga za koje sam saznala radi citata, mnogo novih i zdravih ‘mantrica’ koje si ponavljam kada mi je teško, a i mnogo prilika za šeranje sadržaja s prijateljima, obitelji i klijentima.
Ono što me također prije jako mučilo je razina neslaganja oko značenja pojedinih citata gdje izbijaju bitke na život i smrt na društvenim mrežama oko toga što se citatom željelo reći. Trebalo mi je neko vrijeme da se redovito podsjećam da su citati tek kratki isječci originalnog izvora koji ponekada mogu bolje objasniti nešto, nego što bismo mi to sami mogli vlastitim riječima. To je rečenica izvađena iz konteksta kojom dizajner citata želi prenijeti vlastitu asocijaciju koju ne može drugačije izraziti (ili zato što vjeruje da će time skupiti puno lajkova).
Naglasak je na asocijaciji autora te je važno upamtiti da je i s kontekstom i bez njega moguće da u nama izazove drugačiju asocijaciju. I da su u životu stvari vrlo često takve da gledamo u istu stvar, a vidimo nešto posve različito. I da je moguće da su svi u pravu i da nitko nije u pravu. I da možda nije ni važno da postoji pobjednik nego da si uzmem za pravo da je moja asocijacija za mene, barem ovog trenutka, ispravna.
Ne znam je li se i vama dogodilo da vas je Fejs podsjetio na nešto što ste šerali pred 7 godina, a da vam je sada neugodno? Meni se dogodilo, više puta. A nekako ne sumnjam da će se događati i u budućnosti i pokušat ću kad naletim na takve podsjetnike na prošlost kultivirati za sebe iz prošlosti empatiju jer mi je tek sada jasno na kakvim sam lošim mjestima bila i u što sam vjerovala. Probat ću se sjetiti da sada više tako ne mislim. Potapšat ću se po ramenu i reći: „Vidi koliko si napredovala!“
Zato sada uživam u citatima s Fejsa, Instagrama, self help knjigama, fantasy i horror beletristici (Stephen King ima moćne rečenice) i za sebe ih smatram korisnima jer su oni djelić moje okoline nad kojom imam izravan utjecaj. Mogu birati čemu ću se izložiti, a sviđa mi se ideja da sam izložena podsjetnicima na svoju ljudskost, ljepotu, ranjivost i hrabrost uz šaku vilinske prašine.
