Dobro večer poštovana Marija!

Čitajući Vaš članak “Sva tvoja lica”shvatila sam da sam jako dobro svjesna svojih loših strana. I počelo me mučit pitanje sebičnosti koje me već neko vrijeme muči. Naime zanima me koja je granica između sebičnosti i voljenja samog sebe, to pitanje me dugo proganja. Pa me zanima Vaše mišljenje i jeste li napisali koji članak na tu temu.

Hvala na odgovoru i srdačan pozdrav! 


Draga Xyz,

prvo vam hvala što me čitate 😀

Baš razmišljam o tom pitanju sebičnost vs. true self love i koliko se sjećam 😶 mislim da nisam pisala tekst na tu temu iako sam i sama razmišljala o tome.. više u smjeru nekakve zdrave sebičnosti nasuprot nečemu što odlazi u nešto neprikladno. Svakako dobra tema za tekst.

A ovako generalno govoreći, mislim da je granica tamo gdje je sami postavimo.. zato i postoje mnogi toliko nesebični ljudi da sami sebi štete koliko su “dobri”, a vjerojatno tom svojom “dobrotom” ne pomažu previše niti drugima.. kao što postoje ljudi koji su toliko sebični da svijet mogu promatrati isključivo kroz prizmu vlastitih potreba dok im drugi služe kao objekti ili oruđe kojim će nastojati zadovoljiti svoje potrebe i želje, a da su s druge strane sasvim solidno integrirani u društvo i održavaju i romantične i prijateljske odnose.

Mislim da bilo koja osobina koju možemo imati kao ljudi može biti potencijalno štetna za nas i za druge ako s njom odemo u bilo koji ekstrem. Od odanosti koja u svom krajnjem obliku dovodi do toga da pod cijenu odanosti ostajemo u odnosu u kojem nas netko maltretira do druge krajnosti te odanosti gdje ne osjećamo lojanost ni prema kome. Dobro pogođena doza odanosti nam omogućava snažnu povezanost s drugima, ali i opciju postavljanja čvrstih granica kako bismo se očuvali.

Tako je i sa ljubavlju prema sebi koja na svojim polovima tj.ekstremima nije ljubav prema sebi nego nešto što je vjerojatno loše i za nas i za druge.

Nadam se da sam bar malo rasvijetlila pitanje 😀

Lijepo vas pozdravljam,

Marija