Poštovana Marija,

Već neko vrijeme pratim Vaš blog, jako mi je zanimljiv i sada sam Vam se odlučila obratiti za savjet.

Jednu dobru prijateljicu mi je snašla najveća moguća tragedija u životu i ne znam kako joj pomoći, kako s njom komunicirati i što s njom pričati. Naime, otprilike dva mjeseca nakon poroda, umrlo joj je dijete. Sin. Rodio se sa zdravstvenim tegobama.

Njezin suprug se raspao, ali iznutra jer je izvana bio čvrst ko stijena radi nje i iskreno ne znam odakle mu toliko snage i hrabrosti jer njegov stav, pomoć, ponašanje je nešto najdivnije što ću ikad vidjeti. Toliko se pravi jak za nju da se to ne može opisati.

A ona – ona se totalno raspala. Koliko god je bila vesela, omiljeno biće u društvu, toliko je to nestalo. Pretvorila se u olupinu, u ogorčenu sjenu, ljuta na svih i sve. Užasno je ljuta, želi tužit sve doktore i bolnice jer smatra da su napravili greške koje su ubile njenog sina, samo priča i priča i priča, uvijek iste rečenice i svakih 10 min se rasplače, obriše suze i nastavi pričat. I ni na jednu drugu temu se ne obazire (vrijeme, ljeto, išta). Krenemo pričat o nečem i nakon 5 min se ona vrati na sina i sve opet iznova.

Znam da je prošlo tek 3,5 mjeseca, sve je još svježe, to što je ona doživjela je najgore moguće i da se nikad neće oporavit, ali bojim se da polako odlazi u krajnost. Ništa drugo joj ne može odmaknuti misli ni na kratko.

Mi bliži prijatelji je slušamo i gledamo kako plače, ali koji put imam dojam da nas ona uopće ne doživljava, kao da priča i plače sama sa sobom, onda se sjeti da smo tu pa kao krenemo nešto pričat, ali to se vrati na sina nakon 5 min.

I sad ono što sam Vas htjela pitat- što da napravim? Kako da pričam s njom? Što joj reći? Totalno sam zbunjena. Svugdje piše što ne reći roditeljima kad izgube dijete. To znam. Ali što im reći kad izgube? Kako se s njima družit a da to ne bude plačni monolog? Od srca im želim pomoć, bilo kako , znam da ne mogu drukčije nego riječima, a ne znam koje su to riječi…

I prije sam se susretala u životu sa tragedijama, ali ne ovakvom i užasno mi ih je žao. I žao mi je što ne pronalazim riječi kojima bi bar nešto rekla. Znam da je još rano, ali vidim da lagano odlazi u krajnost, sve više i više, ne želi nikakvu zanimaciju, gubim je, klizi mi kroz prste, svaki put kad se nađemo je sve je gore, sve je ljuća, sve više naš razgovor se pretvara u njen plačni monolog… 

Unaprijed zahvaljujem

Xyz


Draga Xyz,

hvala vam na čitanju 😉 i žao mi je što je povod kontakta takav nesretan i tragičan događaj..

Pa zapravo na prvu niti ne znam što bih vam rekla.. srećom nisam nikada bila u takvim okolnostima kakve su zadesile vašu prijateljicu niti sam imala slično iskustvo u neposrednoj okolini.

Na drugu, kada se radi o tugovanju za umrlom osobom, bilo da se radi o supružniku, roditelju ili tek rođenom djetetu, nema pravila koja kažu koliko dugo tugovanje može ili treba trajati kako bismo ga nazvali normalnim.

Sad kad je to rečeno, ne treba zanemariti niti činjenicu da ženama trebaju mjeseci nakon poroda da im se hormoni vezani uz trudnoću očiste iz organizma zbog čega su mnoge od nas, čak i u sretnim okolnostima, sklone postpartalnoj depresiji.

Moguće je da se kod vaše prijateljice radi o kombinaciji tugovanja i postpartalne depresije..

Što učiniti i kako pomoći?

Tu dolazimo do onog dijela koji je istovremeno vrlo jednostavan i vrlo težak.. a to je da ne možete učiniti puno u smislu da možete reći nešto uber pametno i utješno jer toga nema. Smrt je konačna. Kad netko umre vise ga nema i ništa što bilo tko kaže ili učini ne može promijeniti tu činjenicu.

Možete učiniti još i više time što ćete do nedavno veseloj prijateljici pružiti vrijeme i prostor da bude nesretna, očajna i ljuta. Vama 3,5 mjeseca djeluje puno, njoj djeluje premalo.

Isto tako je moguće da vaša prijateljica zaglibi u patološkom tugovanju, ali sada je definitivno prerano za te ideje.

Budite tu. Ništa drugo. Ne morate govoriti ništa pametno. Ne postoji ništa pametno što možete reći osim “Tu sam.”, “Reci mi.” Ili “Samo placi ako ti treba.” i izdržati njezine bolne i intenzivne osjećaje.

Naravno, posve je u redu u takvim situacijama zaštititi sebe i tempo viđanja prilagoditi i njezinim i svojim potrebama i mogućnostima.

Čuvajte se.. pomagači i prečesto zaboravljaju čuvati sebe.. tako da čuvajte se!

Marija