Osjećaj da imamo pravo na nešto može biti i često je – zdravo očekivanje. Određena doza „bogomdanosti“ kod odraslih je zdrava. Uvjerenje da imamo pravo pobrinuti se za sebe i svoju obitelj, pravo da se drugi odnose prema nama s poštovanjem ili pravo da budemo sigurni važni su za naš osjećaj zadovoljstva životom. Uvjerenje da zaslužujemo više od onoga što trenutno dobivamo bilo je osnova brojnih prosvjeda i napornog rada da mi svi danas imamo mnogo više no što smo imali prije krenuvši od osnovnih ljudskih prava, prava na glasanje do prava koja bi nam trebala osigurati rad u normalnim radnim uvjetima.
Uvjerenje da se svijet vrti oko nas normalan je dio našeg psihološkog razvoja u djetinjstvu. Zdravi narcizam ili egocentrizam prizma je kroz koju gledamo na svijet u ranim fazama kognitivnog i emocionalnog razvoja.
Prirodna faza egocentrizma nosi i potencijal postepenog razvoja sposobnosti prepoznavanja potreba drugih ljudi. Mi možemo naučiti kroz iskustva s roditeljima i drugim ljudima koji nas vole i brinu o nama da imamo pravo na određene stvari iako se svijet ne vrti oko nas. U tom periodu zadatak roditelja je pomoći nam da shvatimo da iako smo i mi i naše potrebe važni, da je također važno prepoznati i poštovati prava i potrebe drugih.
No, mi ćemo razmatrati tuđe osjećaje samo ako je netko razmatrao i naše. Poštovat ćemo tuđe potrebe samo ako je netko poštovao i naše. Balans vlastitih i tuđih prava, ideju gdje se nalaze naše i tuđe granice spoznajemo kroz odnose s drugima.
Na žalost, i prečesto su naša rana iskustva takva da rezultiraju uvjerenjima da imamo pravo biti bezobrazni samo zato što smo to mi pa nam se sve treba tolerirati i opraštati, ili se samo ne pojaviti na dogovorenoj kavi bez riječi i jer nam se nije dalo s uvjerenjem da je to u redu. Ta ista uvjerenja kojima se izdižemo iz mase vjerujući da smo bolji od drugih imaju negativne posljedice na naše odnose i negativno utječu na naše zadovoljstvo životom.
Neki od nas nose osjećaj da smo bogomdani kao krunu. Bezobrazni smo, zahtijevamo, prezirni smo i zamjeramo drugima kada stvari ne idu onako kako smo si zamislili. Mislimo da smo važniji od drugih i vjerujemo da je u redu zadovoljiti vlastite potrebe čak i na tuđu štetu ili prelaženjem tuđih granica „jer mi to zaslužujemo“.
Ne razmišljamo previše o tome kako se drugi osjećaju kada kasnimo ili se jednostavno ne pojavimo, očekujemo da drugi trpe kako bi nam dokazali da nas vole ili ih tretiramo kao da ne vrijede previše.
Očekujemo usluge bez namjere uzvraćanja. Šlepamo se za drugima. Ne znamo slijediti pravila ni čekati svoj red. Ne ispričavamo se. Ako ne ide onako kako smo si zamislili i kada smo si zamislili, prijetit ćemo i biti bezobrazni.
Naši ciljevi su u tom slučaju povezani s održavanjem vrlo krhke idealizirane slike o sebi. Mi želimo da nas drugi poštuju i dive nam se jer smo posebni i iznad drugih. Ipak, bez obzira na sve i dalje negdje u sebi nosimo nesigurnosti koje nikakvo divljenje ne uspijeva pretvoriti u išta više od privremene iluzije ispravnosti. Agresija i kažnjavanje nisu dobri načini za postizanje divljenja i poštovanja. Njima u drugima samo hranimo ideju da smo opasni i da nas se treba bojati. Naši nesmotreni i neprikladni postupci i riječi izoliraju nas od drugih i koliko god djelovali kao netko kome bez problema prolazi njegova „bogomdanost“, zapravo smo u suštini sami.
Toliko toga vezanog uz ekstreman osjećaj da nam svijet nešto duguje povezan je s natjecanjem u kojem smo bolji od drugih i zaslužujemo više od njih samim svojim postojanjem, bez da moramo uložiti ikakav dodatan trud. Uvjerenje kojim se postavljamo u poziciju „mi“ protiv svijeta vrlo je izolirajuće.
Ljudi sa zdravim osjećajem važnosti postavljaju suosjećajne ciljeve kojima je svrha učiniti svijet boljim mjestom, podržati druge i biti bliskima s osobama koje vole. Oni žele pridonijeti, a ne pobijediti.
Stvarno pobjeđujemo tek onda kad shvatimo da život nije natjecanje.
Istiniti klišej je da se možemo promijeniti jedino sami, kada i ako se odvažimo na taj korak ali nam je ipak potrebna pomoć drugih ljudi koji će nam postavljati prikladne granice i pokazati nam suosjećanje. Kondicioniranje nas samih da razmišljamo i o drugim ljudima i što oni zaslužuju kao i sposobnost i spremnost da priznamo svoje pogreške i slabosti mogu nam pomoći da se povežemo s drugima.
To ne znači da moramo sniziti svoje standarde ili prestati očekivati stvari koje zaslužujemo samo kako bismo bili sretniji. Radi se o tome da nastojimo ispred sebe vidjeti stvarne ljude s njihovim potrebama, željama i osjećajima, a ne objekte koji su prisutni samo kako bi nam se divili ili nam dali ono što vjerujemo da zaslužujemo. Moguće je pronaći način da se osjećamo vrijednima, a ipak povezanima s drugima.
Malcolm Forbes je rekao:
„Lako možeš prosuditi tuđu osobnost prema načinu na koji se ponaša prema onima koji za njega ne mogu učiniti ništa.“
Ako ne znamo od kuda krenuti, možemo početi s malim stvarima. Možemo uvažiti spremačicu na jednak način kao i ravnatelja bolnice. Možemo se nasmiješiti umornoj prodavačici na blagajni i spremiti mobitel dok plaćamo. Možemo konobaru ostaviti 2 kune za frizuru, ako nas je kava koštala 13. Možemo simpatičnoj staroj gospođi u tramvaju ustupiti mjesto i to ne kako bismo bili bolji od onih bogomdanih nego kako bismo učinili ono malo kada to možemo učiniti ili čime ćemo nekome uljepšati dan. Tako se stječu simpatija, naklonost i poštovanje.
Literatura:
Barth, F.D. (2013). What Makes Some People Feel Entitled to Special Treatment?
Hendriksen, E. (2017). 4 Eays to Deal with Entitled People.
MacMillian, A. (2016). Entitled People are More Likely to Be Disappointed by Life.
Jako dobar tekst,ako me išta može toliko iritirati,to su osobe “bogomdane”.Ne znam gdje ih svrstati (vi ćete to bolje)odakle sebi daju tolika prava.Možda su rođeni sa nekom papirnatom potvrdom privilegije.Mislim da se iza toga krije puno nesigurnosti u sebe,liječe kompleksi,odbacuje realnost…ponekad mi ih bude žao,jer vjerojatno nisu svjesni sebe,a opet ne dozvoljavaju da ih netko spusti malo na zemlju.