Teško je gledati u oči osobe koja se osjeća bespomoćno, bilo da se radi o odrazu u ogledalu, bilo da se radi o drugoj osobi. Čak i onda kada si psihoterapeut i kada si sličan izlaz lica vidio možda i na stotine puta.
Situacija koja mi se posebno usjekla u sjećanje je ona iz vremena kada sam radila u Klinici i kada sam čula vrištanje s kata iznad. Otišla sam gore i vidjela ženu kako kleči pored trupla svog supruga, bespomoćno udara rukama po madracu i vrišti.
I sestre na odjelu i ja smo nekoliko dugih sekundi samo stajale i osupnuto gledale što se događa potpuno svjesne da je to situacija u kojoj si nemoćan pred zakonima prirode.
No, čini se da i druge životne situacije, koje objektivno gledano možda i nisu takve prirode, u nama mogu izazvati sličan osjećaj, osjećaj da smo tu gdje jesmo, a gdje ne želimo biti. Odbijamo biti tu gdje jesmo, mrzimo to, a imamo osjećaj da nemamo kamo. Sve je već učinjeno, sve je već isprobano i za nas jednostavno nema nade. Ništa nije moguće učiniti, reći ili pomisliti.
I kako se nositi s tim? Što učiniti kada si prikovan za dno?
Neke od narodnih mudrosti su “Sve će biti u redu, samo misli pozitivno.” prema kojima u nama postoji prekidač kojim možemo promijeniti svoje misli, zablokirati neugodne osjećaje i onda više nema negativnih stvari.
Da, apsolutno je moguće raditi na promjeni svojih uvjerenja, a samim time i načina na koji poimamo svijet, samo to nije moguće učiniti klikom na gumb nego upornim radom na sebi kroz upoznavanje sebe, čitanje, učenje iz pogrešaka, sazrijevanje i psihoterapiju.
Slažem se da neki aha momenti dovode do toga da nam se trenutno promijeni dio pogleda na svijet i ublažavanja patnje, ali propagiranje instantnog pozitivnog razmišljanja kao jedinog koje je zdravo, normalno i potrebno opasno je za naše mentalno zdravlje.
Emocije su izvori informacija, one su ono što boja naš svijet. Odricanje od neugodnih emocija i njihovo potiskivanje neminovno dovode i do potiskivanja ugodnih emocija, a mi ostajemo bez izvora informacija o tome kako smo i što nam je potrebno.
Neugodne emocije i začarani krugovi našeg beznađa ne rješavaju se pretvaranjem da nas ne guta crnilo i forsiranja sebe na nešto što u tom trenutku ne želimo.
Možda bi nam mogao pomoći netko tko neće paliti svjetlo nego će sjesti s nama u vlažni i pljesnjivi podrum i samo nam staviti ruku na rame da znamo da je tu.. jer iz beznađa se izlazi tek kada beznađu pogledamo ravno u oči i za to nam je često potrebna podrška, osobito ako nas nikada do tada nitko nije podržao.
Kao u onoj paraboli sa zarobljenikom u mračnoj spilji kojemu su rekli da u špilji postoji izlaz i da može otići ako ga nađe. Kako je otvor špilje bio iznad njega, špilja oko njega je bila u mraku, a on se koncentrirao na svjetlost i izlaz i počeo je tražiti kamenje i slagati ga jedno na drugo kako bi se popeo do izlaza.. no dani su prolazili, on je oslabio bez vode i hrane i nije uspijevao naslagati dovoljno kamenja. Na posljetku je umro, a po njega su iz mraka špilje došli tamničari i iznijeli ga. Naime, zarobljenik se toliko usmjerio na svjetlost da uopće nije ni pregledao špilju, jer da ju je pregledao u sjevernom, mračnom, kutu špilje bi našao ulaz u tunel koji vodi van.
Da, neke promjene dolaze iz čistog aha momenta, no što je dublji problem koji imamo to će bam trebati više mini aha trenutaka i roštanja po mračnoj spilji kako bismo izašli van.
Na žalost za najveće traume i saniranje njihovih posljedica potrebno je mnogo više od trenutka jer se mnogo puta nisu ni dogodile u jednom trenutku nego su bile višekratne i kronične, a s posljedicama koje su ostavile na naš doživljaj svijeta, razmišljanje i ponašanje često živimo i desetljećima.
Obeshrabrujuće je beznađu pogledati u oči. Užasno je, možda i popraćeno s očajem, ali užasno je zanemariti dio sebe koji pati kroz pretvaranje da se loše stvari ne događaju, uvjeravanje da nemamo pravo zbog tih stvari patiti i da nas je moguće prihvatiti samo ako se smješkamo kao da smo na reklami.
Kaže jedna stara da je mnogo puteva koji vode na vrh planine, a na pogrešnom je putu onaj koji trči okolo vičući drugima da su na krivome putu.
Ponekada mi pomogne u životu kada se prisjetim svega što imam, svih svojih blagoslova, ali se sjećam i vremena kada se bilo iznimno teško sjetiti nekog blagoslova i da mi se u tim trenucima ništa od onoga što sam imala nije činilo kao blagoslov i ništa me nije moglo natjerati da to pogledam tako. I drago mi je da se nisam prisiljavala da glumim.
Sada ih vidim i istinski sam na njima zahvalna, ali se sjećam vremena kada ih nije bilo i nastojim taj prostor na terapiji dati i drugima.
Nastojim stvoriti prostor za sve te osjećaje, uz istovremenu svijest da se radi o začaranom krugu. Na meni je da zadržim nadu za drugu osobu i nakon svega što u tom prostoru izađe van pokazati da se ja nisam obeshrabrila i da i dalje vjerujem u to da će osoba izaći kada za to bude spremna.
Trudim se ne osuđivati jer začarani krug nije ugodno mjesto, a nekome tko tako pati neće ni malo pomoći moja osuda, ta osuda samo meni može biti znak da postoji još nešto u meni što bih trebala istražiti na terapiji.
I za kraj priča o slonu iz cirkusa koja ide otprilike ovako.. neki čovjek je vidio slona kako stoji vezan konopcem svezanom za kolčić zapiknut u zemlju i pita čovjeka iz cirkusa “Zašto slon tako mirno stoji, zašto ne iščupa kolčić iz zemlje i ne pobjegne.”Čovjek mu odgovori “Tako su ga vezali još otkada je bio mali, a on se tada trudio i trudio osloboditi, ali je bio premalen i nije uspijevao.. a onda je u jednom trenutku odustao.”
Nisi tako strašna. Drugi mogu izdržati tvoju bespomoćnost, tugu i očaj, samo pažljivo biraj s kime želiš podijeliti ranjivu stranu svoje duše. I onda kada vidiš da nisi previše, da te drugi neće prekidati, umanjivati tvoje osjećaje, govoriti ti da može biti i gore i da samo moraš misliti pozitivno nego da smiješ biti ti i osjećati ono što osjećaš i ti bi mogla biti spremnija krenuti dalje.
Sretno na tvome putovanju..
